Turistička zajednica
​grada Valpova




Valpovo i naselja u široj okolici spominju se u povijesnim izvorima istom prvih desetljeća 14.stoljeća, iako nema sumnje da su neka od njih postojala i ranije. Od vrlo starih naselja navode se Šag (Saag) i Bistrinci (Bezther). Bliža okolica Valpova pripadala je Baranjskoj, a od Marjančaca, Veliškovaca i Đurđa prema zapadu Križevačkoj županiji.

Ime Valpovo nije staroslavenskog niti hrvatskog porijekla. Ono, zapravo, govori i svjedoči o vremenu nastanka vlastelinstva, vjerojatno poslije najezde Tatara i dolaska tada mnogih stranaca u srednjovjekovnu Slavoniju i Ugarsku. Na čelu vlastelinstva nalazio se, očito, doseljenik porijeklom iz austrijskih pokrajina u svojstvu valpota ili valputa, upravitelja ili blagajnika feudalnog vlastelinstva.

Kroz sačuvane pisane dokumente kao feudalni vlasnici Valpova, spominju se Kralj Sigismund, ban Ivan Morović i njegov bratić Stjepan, ban Ladislav Morović, braća Matija i Petar Gereb od Wingartha, ugarski palatin Emerik Pereny, turci, Anton Hilleprandau von Prandau i drugi.

„Najstarija naselja na području današnjeg Valpova sežu sve do mlađeg kamenog doba, gdje je živjelo neolitsko stanovništvo. Kasnije, vladavinom Rima na ovim našim područjima od 1. do 5. stoljeća poslije Krista, na cesti koja je vodila uz desnu obalu Drave od Poetovije do Murse i dalje prema Naisusu i Serdici nalazimo rimsku vojničku postaju „Iovallium“ na mjestu današnjeg Valpova, a za koju znamo iz 2. stoljeća nove ere. Najstarije pisane spomenike o Valpovu susrećemo u prvoj polovini 14. stoljeća, točnije 1332. godine kada je sačinjen popis župa prigodom ubiranja Papine desetine, gdje se spominje crkveno ili staro Valpovo.

Prvi poznati vlasnik feudalnog posjeda Valpo (Walpo) bio je mađarski velikaš Ivan Suljagić (Solyagy) 1397. godine. Krajem 14. stoljeća valpovački je posjed pripao velikašu Dragoviću, ali mu ga kralj Sigismund, zbog nevjerstva, 1404. godine oduzima i daruje ga knezu Ivanu Moroviću, banu Mačve, ali se tada tu ne spominje niti „kaštel niti tvrđa“.

Valpovo-grad se prvi puta spominje kao posjed Morovića 1438. godine. Ivan Morović je oko 1410. godine podigao blizu ušća Vučice u Karašicu jaku tvrđu da bude središtem valpovačkog vlastelinstva, koja se održala sve do danas, a još postoji visoka glavna kula, koja u narodu nosi naziv „Turska kula“, jer su ovim prostorima vladali Turci od 1543. do 1687. godine.

Ladislav, sin Ivana Morovića, dao je žiteljima sela Zelenovac, koje se nalazilo nedaleko Valpova, 24. travnja 1438. godine odobrenje po kome je Zelenovac postalo trgovište, a time su njegovi žitelji bili oslobođeni kmetskih obveza s pravom da svake godine drže sajmove na Lovrenčevo, Matijevo i Našašće svetog križa, te svaki deveti dan pri tvrđi Walpo od 1481. godine. Tako je uz trgovište Zelenovac i Novo Valpovo imalo isti status, što je uvjetovalo preseljenje valpovčana iz Starog i Crkvenog Valpova u Novo Valpovo.

Godine 1481. kralj Matijaš Korvin 10. svibnja, Valpovački posjed daruje braći Matiji i Petru Gerebi. 1512. godine Valpovačko vlastelinstvo pripada palutinu Emerilu Pereny-u, pošto se udovica Petra Gereba Dora udala za njega.

Najezdom Turaka Valpovo potpada pod njihovu vlast 23. lipnja 1543. i njihova vladavina traje sve do 30. rujna 1687. godine, kada se valpovački aga Muharem predao carskoj vojsci.

 Poslije oslobođenja od Turaka valpovačkim posjedom je vladala Bečka komora od 1687. do 1721. godine kada car Karlo III   Valpovački posjed daruje savjetniku Bečke dvorske komore Petru Antunu Hilleprandu od Prandaua. Posjed je darovan 31. prosinca 1721. godine.

 Barunska porodica Hilleprand de Prandau vladala je Valpovačkim posjedom sve do 1885. godine, kada umire posljednji iz loze, barun Gustav, a posjed prelazi u vlasništvo grofovske obitelji Normann, koji vladaju valpovačkim vlastelinstvom do 1944. godine, odnosno do završetka II  Svjetskog rata.

Poslije II Svjetskog rata samo mjesto Valpovo postaje općinsko, upravno, sudsko i gospodarsko središte, na čijem području je živjelo nešto više od 32.000 stanovnika. Godine 1990. poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, pobjedom HDZ-a dolazi do burnih događanja, osamostaljenja, odnosno stjecanja nezavisnosti Republike Hrvatske, Domovinskog rata, te novog administrativnog ustrojstva države, gdje se na području dotadašnje općine Valpovo ustrojavaju 4 nove jedinice lokalne samouprave: Grad Valpovo i općine Belišće, Bizovac i Petrijevci.

Današnji Grad Valpovo obuhvaća naselja: Valpovo, Ladimirevce, Šag, Nard, Marjančace, Ivanovce, Zelčin i Harkanovce i broji oko 12.5000 stanovnika.
Ustrojstvom lokalne samouprave u neovisnoj Hrvatskoj počeo je ubrzani komunalni razvoj svih naselja koja obuhvaća grad Valpovo, a mnogo pažnje se posvećuje i zaštiti i održanju okoliša. U Valpovu je smješten i jedan od najljepših parkova Slavonije i baranje, čiji je osnivač bio barun Josip Prandau, a arhitektura ovog parka pripada tipu engleskih pejzažnih parkova.

Dendrološkom analizom, prema podacima iz 1977. godine, u parku su bile zasađene 23 vrste crnogorice i 110 vrsta bjelogorice, a nakon ponovne dendrološke analize iz 1988. godine u parku je bilo 174 vrste crnogorice i 525 vrsta bjelogorice.

Pored valpovačkog parka, jednog izuzetno vrijednog hortikulturnog spomenika, Valpovo ima i drugih znamenitosti i vrijednosti, koje čuva, njeguje i razvija, kao što su kompleks Dvorca Normann-Prandau, župna crkva bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije iz 18. stoljeća, kapelica Sv. Roka s kraja 18. stoljeća, a dalo je i velikane kao što su Matija Petar Katančić.

Iz ovog kratkog, telegrafskog i faktografskog pregleda nekih povijesnih činjenica o Valpovu vidljivo  je da Valpovo ima dugu i burnu povijest, a vjerujemo da pred njim stoji još duža i bolja budućnost zahvaljujući njegovim žiteljima – valpovčanima, koji vole, njeguju i paze svoj grad, baš kao što je davno napisao naš valpovčanin Matija Petar Katančić:


„Mene je dakle rodilo poštovano Valpovo,

          Star i prijatan grad naše Panonije

 Želim da slavan ostane kroz tisuću godina.“